četvrtak, 01.10.2015.
Usnula sam
Usnula sam bijelo jutro,tvoje usne pored mojih.Usnula sam da se budim kraj tvojih ociju plavih,da me gledas,da te mazim kao nekad poljubis me u celo.Usnula sam hladno jutro,toplinu tvojeg tijela,tvoj meki zagrljaj,tvoju ruku oko mog zapesca.Usnula sam da se grijes uz mene,da ti drzim ruke,grijem ti noge,ljubim ruke tvoje i obraz tvoj.Onda onako snena me pogledas,pogledom koji slama i najhladnija srca.Pa da se ustanem,skuvam ti kavu,dok me ti s leđa drzis,igras mi se s kosom,grickas mi vrat.Usnula sam da te grlim i ceskam dok skupa gledamo kako dan svice.Da mi pricas sto ces danas raditi,o stvarima koje volis,pa ti opet vidim onaj zar u ocima.Usnula san da je sve kao prije,da sam tvoja i da cu uvijek biti.Usnula sam da sklapam oci i udisem tvoj miris znajuci da kad ih otvorim ces jos uvijek biti tu.Usnula sam tebe.Otvaram oci,hladan krevet.Na tvom mjestu samo razmazana maskara i prazan jastuk-ne mirise po tebi.Da,usnula sam ali onda sam se probudila...P
Oznake: nedostajanje
- 09:09 -
srijeda, 30.09.2015.
O dobrim i losim danima
Znate kako kazu da vrijeme lijeci sve rane?To je samo jos jedna laz.Da se razumijemo rekli su vam da vam pomognu da se osjecate bolje,da vjerujete...I ja sam vjerovala ali ne zadugo jer vrijeme ne lijeci neke rane.Sjecam se prvih dana bez nje.Moglo bi se reci da su mi bili isti kao i noci.Samo sam zurila u mrak,nesvjesna sebe i situacije,nisam mogla prihvatiti to da je vise nikad necu vidjeti,zagrliti,namirisati,cuti taj prekrasan glas.Da me vise nikad nece iznervirati svojim zahtjevima niti zvati u tri ujutro da mi isprica svoj dan.Ali sam svejedno cekala taj poziv.Kako je vrijeme odmicalo,bilo mi je bolje.Pocela sam izlaziti,zivjeti nesto slicnije zivotu,moglo bi se reci.I na prvi pogled svatko bi rekao da mi je mnogo bolje,da je vrijeme izljecilo rane.Ali ono sto vam nitko nece reci je to da ima i boljih i losijih dana.Bit ce dana kada cete pustiti samo jednu jedinu suzu,pribrati se i nastaviti kao da nista nije bilo.Ali bit ce i onih dana koje nitko nevidi.Kada cete sami ponovno prozivljavati taj pakao.Svaku uspomenu,svaku pjesmu,svaki zagrljaj i poljubac,svaku uvredu,sve te dane tuge i samoce...odjedanputa cete osjetiti.I boljet ce nista manje nego prvog dana,ponekad i vise kada osjetite da se vise ne mozete sjetiti njenog najdrazeg filma,ili kako joj je mirisao parfem,svih ulica u kojima ste bili.Bolit ce sve uspomene koje bjeze pred vama i sto volite nesto sto vise ne postoji.A najstrasnija je sama cinjenica da ce jednog dana sve nestati.I da tu nista nemozete uciniti.Jedino sto uvijek ostaje je kako ste se osjecali kraj drage vam osobe.Mozda se nesjecate ni njenog osmijeha ali se sjecate koliko vam je dana uljepsao i koliko ste dana za njime ceznuli.To je nesto sveto sto vam vrijeme ne moze oduzeti.Tako da vrijeme ne lijeci rane ali s vremenom se naviknete na njih.Ziv se covjek na sve navikne.Zato sljedeci puta kad zaplacete jer ste culi njenu omiljenu pjesmu budite zahvalni jer je se sjecate.Doci ce dani kad ce vas te uspomene drzati na zivotu.Izmamiti vam mali osmijeh i dati snage da izdrzite dan jer znate da duboko u vama jos nosite taj mali dio te vrlo posebne osobe.I pomoci ce, ne vrijeme nego vi sami sebi:)...P
Oznake: Ljubav nedostajanje samoca
- 23:50 -
